Povijest Budrovaca prilično je velika nepoznanica, ne obilježavaju je burni i poznati povijesni događaji i ličnosti. Najveće bogatstvo njegove duge tradicije su prije svega njegovi „obični“ stanovnici i njihova baština te se dostupni povijesni izvori uglavnom svode na demografske prikaze, prije svega na popise stanovništva. Selo i njegovo uže područje imaju uvjetno rečeno kontinuitet naseljavanja još od prapovijesti, točnije od mlađeg kamenog doba, čemu su značajno pridonijela geografska obilježja prostora - šaroliki reljef, šume, izvori vode i relativno blaga kontinentalna klima. U okolici sela pronađeno je pet neolitskih lokaliteta od kojih se posebno ističu Štrbinci. Svi lokaliteti obiluju nalazima keramike i kamenih artefakata iz 4. i 3. tis. pr. Kr. s obilježjima sopotske kulture. Promjene koje su općoj civilizaciji donijeli pojava i obrada metala na budrovačkom su području vidljive u materijalnim ostacima ilirske kulture, dok se željezo kao najprimjenjiviji metal pojavilo dolaskom Kelta potkraj 4. st. pr. Kr.
1. st. pr. Kr. donijelo je širem prostoru rimsku vlast čije je jedno od glavnih obilježja bila romanizacija. Upravo romanizacija, odnosno njen element gradnje cesta i popratnih postaja, imali su značajnu ulogu u razvoju cijele Đakovštine. Naime, dotadašnje prapovijesno naselje, smješteno na današnjem lokalitetu Štrbinci, oko 3 km jugoistočno od Đakova, otprilike na sredini zračne udaljenosti Budrovci-Đakovo, bilo je pretvoreno u usputnu postaju iz koje se vremenom razvilo lokalno upravno središte poznato kao Certissa, a koje se smatra pretečom današnjeg grada Đakova. Dokaz tomu je i pronađeni mramorni natpis Accede ad Certissiam (Pristupi u Certisiju). Prvi tragovi rimske Certisse pronađeni su još 1894. g.
Tadašnjim i suvremenim istraživanjima pronađeni su brojni ostaci poput stambenih objekata, zidnih i podnih mozaika, nekropole s zemljanim ukopima i zidanim grobovima, predmeta poput nakita, novca, fibula i sl. Pronađeni predmeti datirani su u razdoblje od 1. do 6. st., a najveći dio njih u 4. st. Posebno mjesto među brojnim nalazima zasigurno zauzimaju ostaci dviju staklenih plitica (posuda) u čije se dvostruko dno umetnuta pozlaćena folija. Motiv s jedne od njih, otkrivene 2001.g. - likovi nepoznate žene i muškarca, dječaka i djevojčice, s natpisom Vivitas Felicis in Deo (Živite sretni u Bogu), nalazi se na papinskoj medalji izdanoj u povodu pohoda pape Benedikta XVI. Hrvatskoj 2011. g. Nestankom rimske vlasti nastupilo je gotovo tisućljetno razdoblje povijesti u kojem se o Đakovštini i šire zna vrlo malo. Od prve polovice 13. st. povijesni izvori, prije svega oni pisani, postaju nešto dostupniji i vezani su prije svega uz crkvenu povijest. Naime, 1239. g. herceg Koloman je u jeku širenja bogumilstva u susjednoj Bosni darovnicom đakovački feud darovao bosanskom biskupu Ponsi. Vrijednost spomenute darovnice jest i u činjenici da se u njoj po prvi puta spominje Đakovo. Darovnicu je 1244. potvrdio i Kolomanov brat kralj Bela III. spominjući točno granice dodijeljenog feuda koje su uključivale i današnji budrovački kraj. Pretpostavlja se da su u to vrijeme, u 13., a najkasnije u 14. st., u isto vrijeme kada i većina ostalih sela Đakovštine, nastali i Budrovci iako se u povijesnim izvorima kao selište kontinuirano spominju od druge polovice 15. st. Ime je dobilo po rodu Budrovac koje je u predtursko doba nastanjivalo područje sela. Potkraj ljeta 1537. Đakovo je, kao i njegov biskupski posjed, došlo pod vlast Turaka Osmanlija. Budrovci, tada malo selo s desetak domova, se kao i većina sela Đakovštine, nisu islamizirali već su se samo pokorili turskoj vlasti, za razliku od samog Đakova, turski Jakova, koje je gotovo u potpunosti u prva dva do tri desetljeća islamizirano (potkraj turske vlasti u Đakovu je bilo 700 muslimanskih (5000 ljudi) i 42 katoličke (200 ljudi) domova). Nakon punih 150 godina jarma, 1687. g., Đakovo i Đakovština oslobođeni su od turske vlasti te su vraćeni đakovačkom biskupu. Odlaskom Turaka 1702. proveden je popis stanovništva iz kojeg se vidi da su Budrovci već tada bili najnaseljenije selo Đakovštine s oko 350 stanovnika, Hrvata. Za usporedbu, u vrijeme odlaska Turaka Đakovo je bilo naselje s pedesetak drvenih kućica i oko 600 stanovnika (katolici). U popisima stanovništva od sredine 18. do sredine 20. st. može se pratiti kontinuirani rast broja stanovnika koji je posljedica prije svega kolonizacije katoličkog stanovništva iz Bosne i njemačkog stanovništva koju su provodili đakovački biskupi, doseljavanja drugih narodnosti među kojima su dominirali Mađari te hrvatskog stanovništva među kojim su dominirali Ličani. Prolazeći selom mogu se primijetiti sačuvani primjerci tradicionalnih budrovačkih - slavonskih kuća s kraja 19. i početka 20. st. Čelo kuće gotovo u pravilu je bilo okrenuto prema ulici, a sama kuća se protezala uzduž dvorišta. U svojoj su osnovi uglavnom imale po tri prostorije - velika soba, kuhinja (kuća) i gazdina soba, u koje se ulazilo s trijemova (trimova). Bile su građene od cigle osim gornje građe koja je bila od hrastovine. Zidovi su bili premazani blatom te oslikani. Iza kuća bile su uglavnom gospodarske zgrade. Brojem stanovnika selo je na vrhuncu bilo 1961. g. kada ga je nastanjivalo 1847 stanovnika, nakon čega započelo razdoblje demografskog pada koje traje i danas. Prema posljednjem popisu stanovništva 2011. g. u selu je živjelo 1260 ljudi, gotovo svi Hrvati. Budrovci su danas sastavni dio općine Đakovo. Život seljana uglavnom je vezan uz svakodnevne poslove među kojima dominira poljoprivreda, te društvene, kulturne i vjerske aktivnosti. Središtem sela uz crkvu Sv. Nikole svojim smještajem i značenjem dominira škola. Povijest školstva u Budrovcima datira još od 1847. g. Od osnutka pa do početka zadnjeg desetljeća 19. st. nastava se odvijala u stambenoj kući jednog mještanina kada je izgrađena prva školska zgrada sa stanom za učitelja. Današnja školska zgrada izgrađena je 1956. g., a u potpunosti je obnovljena i nadograđena 2003. g.
